Tišina koja govori

srijeda, 25.11.2015.

A neke snove ne smijem sanjati....





Dok polako pada mrak, nakon dana koji je prošao više manje uobičajeno, sjedim tu u svojoj omiljenoj fotelji, pijem kavu iz najdraže šalice i razmišljam o čemu bi mogla pisati? Prošlo je tek nekoliko dana od mog prošlog teksta i obično ne pišem baš toliko često. Osim ako se događa nešto iznimno, ako su mi emocije ponovo podivljale zbog nekog koncerta na koji sam išla ili bilo čega što se možda događa oko njih. A ovih dana je sve mirno....do slijedećeg koncerta na koji ću ići ima nešto manje od mjesec dana i ja sam još uvijek koliko toliko smirena. Još razmišljam o posljednjem koncertu, i slike su i previše žive.....ali o tome sam već pisala. Pa se neću ponavljati.

Zašto onda pišem? Možda zato što sam dobila u najmanju ruku čudan komentar na moj prošli tekst. Vulgaran i neozbiljan. Nije me uvrijedio, dobro me nasmijao . Možda zato jer nisam ni uz najveći trud mogla shvatiti čemu taj komentar? Obrisala sam ga jer mislim da osoba koja ga je napisala nije zaslužila mjesto među komentatorima, kojih ionako nema previše. Ljudi koji mi žele iskreno reći što misle o mojem pisanju to rade javno, gledajući me u oči ili komentirajući na mom facebook profilu, stojeći iza svojih imena i prezimena a ne anonimnog glupog nadimka. Ovi ostali....stvarno nisu vrijedni moje pažnje.....zato, dragi moj zločesti komentatoru, nisam ti odgovorila na tvoje pitanje jer mislim da i sam znaš odgovor.....Ako ga ne znaš, zamisli ga. Ionako si o meni stvorio sliku kakvu si želio, vodeći se svojim predrasudama a ne čitajući ono što piše.

Ako vam se čini da sam danas malo ogorčena, i da nema one moje uobičajene "sladunjavosti", strpljenja - proći će i to. To je samo trenutak slabosti. Iritira me osjećaj da je iskrenost postala rijetkost. A ja ovako glupavo iskrena, uvijek kažem svoje mišljenje. Pa zauzvrat dobijem nož u leđa. Od kad znam za sebe, uvijek isto. I nikako da naučim lekciju. Uvijek nasjednem na isto, rekao bi čovjek da ću do sada naučiti. Nije sve ko što se čini....stih koji mi danima ne izlazi iz glave. Hvala bogu na ovo malo divnih osoba koje sam upoznala, za koje sam istog trena osjetila da su iskrene. Ali ima onih koji točno znaju gdje me mogu bocnuti i ne propuste ni jednu priliku. Njih ću neko vrijeme zanemariti. Nemam vremena i volje baviti se otrovnim strelicama. Dovoljno je dragih i iskrenih ljudi oko mene da bi gubila vrijeme na one koji ne mogu sakriti zlobu. Nije vrijedno ni slova, pa je dosta za danas gorčine i riječi punih razočarenja....

Dovoljno je lijepih stvari oko mene. Život je lijep. Ja sam žena koja je možda prošla neke ružne stvari u svom životu o kojim ne želim ni pričati, ali ista ta žena se raduje svakom novom danu. Radujem se poklonu kojeg sam iznenada dobila, ne očekujući ga i koji sad visi na zidu pored mene, u obliku "zlatom uokvirene slike". Radujem se nekim novim koncertima i susretima sa predragim ljudima. Vesele me riječi moje djece, i smijeh kada razgovaramo o sasvim običnim stvarima. Onaj osjećaj da imam obitelj koja je tu, uz mene i koja me razumije, uvijek, pa čak i onda kad samu sebe ne razumijem.

A Silente....on je ionako veliki razlog za osmijeh na licu. Svaka fotografija, svaki najmanji intervju....sve.....
Ne moram više napisati ni riječi, ionako svi znaju što mislim i osjećam. Nema se tu što novo napisati. Za sada....

Ako napišem da sam fascinirana iskrenošću i velikom ljubavlju prema glazbi, ili transformacijom iz malo zbunjenog, a toliko dragog mladića koji se na pozornici pretvara u nešto sasvim drugo, što ne znam baš kako bih opisala osim živom vatrom....to obično bude krivo shvaćeno. Pa bolje da to ne napišem, zar ne? wink Ili da me oduševljava način na koji tako mlada osoba piše stihove, i na koji način doživljava svijet oko sebe... Ako napišem da ih volim poput svoje djece, obično dobijem komentar da nikoga ne možeš voljeti poput svoje djece. Možda su ljudi u pravu. Stvarno ne možeš. Ljubav prema djeci je nešto sasvim drugo. Priznajem to....

Ali zar nije bitnije voljeti, nego analizirati ljubav? Ja sam presretna osoba jer u ovom trenutku osjećam toliko različitih ljubavi: prema svojoj obitelji, djeci, prema nekoj posebnoj pjesmi koja me na trenutke strašno rastužuje premda je prelijepa. Ljubav prema Silenteu, jer su mi uljepšali život. Ljubav prema samoj sebi, koliko god to sad sebično zazvučalo, jer sam odlučila ispuniti si po koju želju bez obzira na to što neki mislili o tome. Bez grižnje savjesti. Tko mi smije zamjeriti? Dokle god sam ja sretna, sretni su i ljudi koji me okružuju...Volim i snove koje sanjam ponekad....Ne, neću prepričavati svoje snove....toliko iskrena nisam ni ja.

Važno je voljeti, bilo što u životu, pjesmu, knjigu, neku sliku....osobu s kojom se budiš svakog jutra, djecu koja te nekad toliko naljute a opet ne znaš što bi bez njih. Ili neki "mali bend iz Dubrovnika". Šestoro mladih ljudi koje volim kao da su mi djeca, premda to nisu....i pitam se kakav je bio život prije nego što sam prvi put čula njihovu pjesmu? I ne mogu i ne želim se sjetiti....
- 12:29 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2015 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo


    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović

    Lovac na čudesa - SILENTE