Tišina koja govori

Sve moje ljubavi

"Ljubav prema prijateljima, moru, djeci, umjetnosti, slobodi, sve su to ljubavi kojima je cilj podsjetiti naše srce na to kako se ono zaslužuje osjećati - sigurno i voljeno...."

"Ljubav je uvijek to nešto posebno, bez obzira u kojem obliku dolazi"

Riječi Brune Šimleše, iz nove knjige "Umjetnost života". Bila sam nedavno na promociji knjige, jer je to jedna od pozitivnijih osoba koje sam vidjela i čula. A pozitive u životu nikad dosta. Ova misao mi je već na promociji bila jedna od bitnijih, od svega što sam čula tada. Jer istina je da je ljubav predivna. I da u životu ima toliko toga što možemo voljeti. Ako si damo priliku. Ne radi se samo o ljubavi prema određenoj osobi, onom nekome tko je "ljubav našeg života". Volimo svoju djecu, roditelje, braću ili sestre, prijatelje. Volimo knjigu koju smo pročitali, pjesmu koju smo čuli. Ili, poput mene, bend koji me je očarao svojom glazbom, skromnošću i iskrenošću.

Sve te ljubavi jednako su jake, a opet ne mogu se uspoređivati. Sve su jednako jake, i jednako vrijedne.
Ali jedna ljubav mora biti na prvom mjestu. I sad kad svi pomisle da ću napisati da je to ljubav prema mužu, ili prema djeci.....ja mislim da je najvažnija ljubav ona koju možeš i moraš osjetiti prema samom sebi. Zvuči sebično? Možda....ali jedino ako volim samu sebe, i poštujem samu sebe, mogu voljeti bilo što drugo u svom životu.

Ta ljubav prema samoj sebi natjerala me na borbu kad mi je bilo najteže. A svaki dan je bitka na svoj način. Da kroz život idem visoko uzdignute glave, i da samu sebe bez srama mogu pogledati u ogledalo i vidjeti osobu koja drži do sebe, do svog mišljenja, stavova, osobu koja je spremna pomoći, barem sitnicom ili uljepšati dan nekome možda osmijehom ako ničim drugim.
I samo dok sam takva osoba, "zaljubljena" u samu sebe, u ono što jesam ili se trudim postati, ja mogu voljeti i druge ljude u mom životu. I jednakom snagom voljeti muža, djecu, prijatelje....Naravno da se te ljubavi nemogu uspoređivati, ali je jačina kojom kuca moje srce jednako, kada se radi o ljubavi prema djetetu ili prema osobi koja dijeli samnom sve već dvadeset godina. Ili kad se radi o pjesmama koje su mi postale toliko važne.

Dok sam bila u tom nekom svom stanju vakuma zbog onog što mi se dogodilo, moje je srce bilo "zaključano" za bilo što drugo što se moglo zbivati oko mene....pa nisam čula pjesmu koja mi se kasnije tako uvukla pod kožu. A sada, ja ne mogu zamisliti dan bez njihovih pjesama. I kad već pišem o ljubavi, kako da ne pišem o Silenteu? Jer tko kaže da jednakom snagom ne mogu voljeti i ljude koje nisam nikada upoznala, koje znam samo zbog njihovih pjesama? Nema u tome ničeg ludog ni čudnog. Ti mladi ljudi su nešto najiskrenije i najdivnije što sam ikada vidjela. Iskreno uživaju u tome što rade i dječije su sretni kad imaju priliku pjevati, svirati....Ne ustručavaju se reči niti u jednom trenutku koliko im je važno da ih ljudi shvate, da im daju priliku...i kako da ih onda ne prihvatiš otvorenog srca, i kako da ne osjetiš ljubav prema njima? A oni iznad svega vole ono što rade, i vole jedni druge. Gledam ih i vidim pravo prijateljstvo.

A ja razmišljam o svojoj obitelji, o svom životu, o svemu i shvatim da sam neizmjerno zahvalna. I naravno da život nije uvijek idealan. Razljute me djeca, budem isfrustrirana ponašanjem muža, situacijom, bilo čime....ali to je život....pun uspona i padova....a kad nekog voliš onda si spreman na padove jer znaš da će nakon toga opet biti bolje.

Puno ljubavi u mom životu....sve jednako važne, sve jednako jake....a meni je puno srce, jer osjećam da je ljubav uzvraćena.
I onda imam želju dati još i još....predivni krug koji se okreće unedogled. Ljubav uzvraćena još jačom ljubavlju....

Rekla si da nikada nisi voljela ovako - S I L E N T E